Je li u redu ponovno se veseliti nakon gubitka?

Nakon gubitka može se pojaviti osjećaj da više nemamo pravo na uobičajene stvari. Je li prerano otići na rođendan? Smijemo li izaći s prijateljima? Je li u redu otići na koncert, u restoran ili čak zaplesati u disku? Možemo li se iskreno nasmijati, a da pritom ne osjećamo krivnju?

Možemo.

Tuga ne znači da svaki trenutak nakon smrti mora biti ispunjen samo ozbiljnošću i suzama. Čovjek može istoga dana plakati za osobom koju je izgubio, a nekoliko sati kasnije nasmijati se nečemu što mu je rekao prijatelj. Ta dva osjećaja nisu u suprotnosti.

Radost nije izdaja

Jedna od najtežih stvari tijekom žalovanja može biti prvi trenutak u kojem ponovno osjetimo zadovoljstvo. Možda se iskreno nasmijemo, uživamo u druženju ili zaboravimo na tugu na nekoliko sati. A onda se pojavi krivnja.

„Kako se mogu smijati kad njega više nema?“

„Nije prošlo ni toliko vremena.“

„Što će drugi misliti ako me vide da se zabavljam?“

Takve misli nisu neobične. Ali važno je zapamtiti: naša radost ne umanjuje našu ljubav prema osobi koju smo izgubili.

Odlazak na proslavu ne znači da smo prestali tugovati. Izlazak s prijateljima ne znači da smo zaboravili. Ples, smijeh ili večera s obitelji ne brišu uspomene.

Život nije stao

Kada umre netko koga volimo, naš se život promijeni, ali ne prestaje. I upravo u tome ponekad nastaje unutarnji sukob. Jedan dio nas želi nastaviti živjeti, dok drugi osjeća da bi to bilo nepravedno prema osobi koja više nije s nama.

Ali život nije nešto što moramo zaustaviti kako bismo dokazali koliko nam je netko značio.

Možemo nastaviti odlaziti na posao, putovati, slušati glazbu, družiti se, slaviti rođendane i ponovno se zaljubiti. Možemo imati trenutke potpune sreće i istodobno nekoga duboko voljeti i osjećati da nam nedostaje.

Smijeh nije zaborav. Radost nije izdaja. Život nije prestao zato što je jedan život završio.

Nema pravog trenutka

Ne postoji kalendar koji govori kada je „primjereno“ ponovno izaći ili veseliti se. Netko će poželjeti otići među ljude nakon nekoliko dana. Netko neće imati potrebu za tim mjesecima. Oboje je u redu.

Važno je slušati sebe, a ne očekivanja okoline.

Ako vam se ide na koncert – otiđite. Ako želite proslaviti rođendan prijatelja – proslavite ga. Ako vam jednog dana dođe da zaplešete – zaplešite. A ako vam se ne ide nikamo, i to je potpuno u redu.

Žalovanje nije natjecanje u tome tko će duže patiti.

Možemo nositi tugu i radost istovremeno

Tuga i radost nisu dvije suprotne strane koje se moraju izmjenjivati. S vremenom možemo naučiti živjeti s obje.

Možemo se smijati dok gledamo staru fotografiju i istodobno osjetiti knedlu u grlu. Možemo otići na obiteljsku proslavu, a kasnije kod kuće zaplakati jer nam nedostaje osoba koja je nekada bila tamo. Možemo biti sretni zbog nečega novog i istovremeno žaliti za onim što se više ne može vratiti.

Sve to može biti dio istog procesa.

Možda će prvi izlazak biti čudan. Možda ćete se osjećati kao da ne pripadate tamo. Možda ćete se nasmijati, a zatim osjetiti krivnju. Ali s vremenom će se pojaviti trenutak u kojem ćete shvatiti da ste ponovno počeli živjeti.

I to nije izdaja osobe koju ste izgubili.

To je nastavak vašeg života.

Ne morate čekati da tuga potpuno nestane da biste ponovno osjetili radost. Ona možda nikada neće potpuno nestati. Ali s vremenom može naučiti živjeti zajedno s njom.

A možda je upravo mogućnost da se ponovno veselimo jedan od načina na koji život polako počinje ponovno dobivati svoj oblik.