Ne moramo zaboraviti da bismo nastavili živjeti

Postoji uvjerenje da vrijeme liječi sve rane. No oni koji su izgubili nekoga koga su voljeli znaju da to nije uvijek tako jednostavno. Vrijeme prolazi, svakodnevica se polako vraća, ponovno se smijemo, razgovaramo s prijateljima i planiramo budućnost. Ipak, negdje u nama ostaje mjesto koje pripada osobi koje više nema. Ponekad je to mjesto ispunjeno toplinom, a ponekad boli toliko snažno da nam se čini kao da se gubitak dogodio jučer.

U takvim trenucima možemo se zapitati znači li nastavak života da polako zaboravljamo. Jesmo li manje voljeli ako se više ne sjećamo svakog detalja? Je li u redu prestati plakati svaki put kada vidimo fotografiju? Možemo li biti sretni, a da pritom ne iznevjerimo osobu koju smo izgubili?

Odgovor je jednostavan, iako ga nije uvijek lako prihvatiti: ne moramo zaboraviti da bismo nastavili živjeti.

Ljubav ne prestaje, ali se mijenja njezin oblik

Kada nekoga izgubimo, ne gubimo samo njegovu fizičku prisutnost. Gubimo i svakodnevne razgovore, navike, zajedničke planove i osjećaj da je ta osoba uvijek negdje blizu. Ponekad najviše nedostaju upravo sitnice – telefonski poziv koji smo očekivali, poznati glas, pitanje kako smo ili obična rečenica koju je samo ta osoba znala izgovoriti na svoj način.

U početku se može činiti da je jedini način očuvanja ljubavi stalno osjećati bol. Kao da bi smanjenje tuge značilo da se udaljavamo od osobe koja nam je bila važna. Međutim, odnos s preminulom osobom ne mora nestati. On se mijenja.

Više ne možemo razgovarati s njom na isti način, ali možemo se prisjećati njezinih savjeta, prepoznati njezine osobine u vlastitom ponašanju ili nastaviti njegovati vrijednosti koje nam je prenijela. Ponekad se uhvatimo kako izgovaramo njezinu omiljenu rečenicu ili se nasmijemo nečemu što bi i nju nasmijalo. U tim trenucima uspomena nije samo pogled prema prošlosti. Ona postaje dio našeg sadašnjeg života.

Ne znači to da smo osobu zadržali na način na koji bismo željeli. Znači da ono što smo s njom proživjeli nije nestalo zajedno s njezinim odlaskom.

Nastaviti živjeti nije izdaja

Jedan od težih trenutaka nakon gubitka može nastupiti onda kada se prvi put iskreno razveselimo. Odemо na izlet, provedemo lijep dan s prijateljima, zaljubimo se ili ostvarimo nešto čemu smo se dugo nadali. Umjesto da jednostavno uživamo, iznenada osjetimo krivnju.

Možda pomislimo da bi osoba koju smo izgubili trebala biti uz nas u tom trenutku. Možda se zapitamo imamo li pravo biti sretni dok nje više nema. Takvi osjećaji nisu neobični, osobito kada je odnos bio blizak i važan.

Ali naša sreća nije mjera naše ljubavi. Ne postoji količina tuge koju moramo zadržati kako bismo dokazali koliko nam je netko značio. Niti je potrebno odustati od budućnosti da bismo ostali vjerni prošlosti.

Život koji nastavljamo živjeti ne poništava život koji smo dijelili s preminulom osobom. Možemo čuvati uspomenu na roditelja i istodobno graditi vlastitu obitelj. Možemo se ponovno zaljubiti nakon gubitka partnera. Možemo se smijati, putovati i radovati malim stvarima, a da pritom ne umanjimo ono što smo nekada imali.

Smijeh nije zaborav. Radost nije izdaja. Život nije prestao zato što je jedan život završio.

Ne postoji jedan ispravan način čuvanja uspomene

Neki ljudi često posjećuju grob, razgovaraju s preminulom osobom u mislima ili čuvaju njezine osobne predmete. Drugi radije gledaju fotografije, slušaju omiljenu glazbu, pripremaju jelo koje je voljela ili pričaju njezine priče djeci i unucima. Nekima je važno obilježavati godišnjice, dok drugima više odgovaraju tihi, spontani trenuci sjećanja.

Nijedan od tih načina nije nužno bolji od drugoga. Uspomena ne mora imati propisan oblik, raspored ni mjesto. Ne moramo svakodnevno gledati fotografiju da bismo dokazali da nekoga pamtimo. Jednako tako, nije pogrešno ako nam je upravo fotografija ono čemu se vraćamo kada nam nedostaje bliskost.

Važno je pronaći način koji nam donosi osjećaj povezanosti, a ne stvara dodatni pritisak. Sjećanje ne bi trebalo postati obveza koju moramo ispunjavati, nego prostor kojemu se možemo vratiti kada za to osjetimo potrebu.

U tome mogu pomoći i obiteljske uspomene koje čuvamo na jednom mjestu: fotografije, snimke glasa, videozapisi, pisma i priče o životu osobe koja nam nedostaje. Upravo je potreba za očuvanjem takvih tragova jedan od razloga nastanka Afterlifea, prve obiteljske memorijalne stranice, zamišljene kao mjesto na kojem obitelj može sačuvati uspomene i podijeliti ih s onima kojima su važne. Ne zato da bi ostala zarobljena u prošlosti, nego da ono vrijedno ne bi bilo prepušteno zaboravu.

Dati sebi dopuštenje za novi početak

Nastaviti živjeti nakon gubitka ne znači da jednog dana moramo sve ostaviti iza sebe. Ne postoji datum na koji bismo trebali biti potpuno dobro, kao što ne postoji ni obveza da tuga zauvijek ostane jednako snažna.

Neki dani bit će lakši, drugi teži. Ponekad ćemo se osjećati mirno, a ponekad će nas neočekivana sitnica vratiti u vrijeme kada je osoba još bila uz nas. To ne znači da smo se vratili na početak. Dio je to iskustva u kojem učimo živjeti sa stvarnošću koja se promijenila.

Ako smo nakon gubitka ponovno pronašli nešto što nas veseli, ne trebamo se zbog toga opravdavati. Ako smo se počeli zanimati za nove stvari ili stvarati nove planove, ne moramo osjećati da time napuštamo one stare. I ako nam je nekih dana jednostavno dobro, smijemo prihvatiti taj mir bez potrebe da ga prekidamo krivnjom.

Možda nećemo ponovno postati osobe kakve smo bili prije gubitka. Ono što smo proživjeli mijenja nas, a neke praznine nikada se ne ispune na isti način. Ipak, s vremenom možemo izgraditi život u kojem postoji mjesto i za ono što smo izgubili i za ono što tek dolazi.

Voljeti nekoga tko je umro ne znači prestati voljeti život koji nam je ostao. Ponekad je upravo nastavak tog života najtiši način da sačuvamo ono što smo od te osobe dobili.

Ne moramo zaboraviti. Ne moramo prestati voljeti. Smijemo nastaviti živjeti.