Afterlife nije još jedna društvena mreža

Danas gotovo sve što želimo podijeliti s drugima završava na društvenim mrežama. Fotografije, videozapisi, rođendani, putovanja, važne vijesti i svakodnevni trenuci postali su dio beskonačnog feeda kroz koji prolazimo prstom. Objavu pogledamo nekoliko sekundi, ostavimo lajk i nastavimo dalje. Sutra je već potisnuta desecima novih sadržaja. Ali sjećanje na osobu koju smo izgubili ne bi trebalo funkcionirati tako.
Afterlife nije još jedna društvena mreža.
Uspomena nije objava. Društvene mreže napravljene su za sadašnji trenutak. Njihova je priroda brza, promjenjiva i usmjerena na ono što se događa upravo sada. Afterlife je zamišljen potpuno drugačije. Memorijalna stranica nije objava koja će za nekoliko dana nestati u feedu. Ona je mjesto kojem se možemo vratiti. Mjesto na kojem fotografija nije samo fotografija, nego dio nečije životne priče. Gdje video nije sadržaj koji treba prikupiti preglede, nego trenutak koji želimo sačuvati. Gdje biografija nije profil, nego život koji vrijedi ispričati.
Nema lajkova. Nema natjecanja.
Na Afterlifeu nema potrebe skupljati lajkove, pratitelje ili komentare. Ne postoji algoritam koji odlučuje čija će uspomena biti vidljivija. Ne postoji utrka za pažnju. Postoji samo osoba kojoj je memorijal posvećen. Obitelj sama odlučuje što će sačuvati, koje će fotografije i priče podijeliti te tko će im moći pristupiti. Neke uspomene mogu biti javne, a neke ostati samo unutar obitelji. To je važna razlika. Afterlife nije napravljen da bi ljudi gledali više sadržaja. Napravljen je da bi se nečega važnog mogli sjetiti.
Digitalni spomenik, a ne digitalni profil
Svaka osoba ima svoju priču. Nekada su se one čuvale kroz fotografije u albumima, pisma, dnevnike, obiteljske priče i spomenike. Danas velik dio naših života postoji u digitalnom obliku, pa je prirodno da i način čuvanja sjećanja dobije svoj digitalni prostor. Afterlife je upravo to – digitalni memorijalni prostor u kojem se život jedne osobe može sačuvati na jednom mjestu. Ime, biografija, fotografije, videozapisi, mjesto ukopa, knjiga sjećanja i druge uspomene zajedno stvaraju nešto što običan profil na društvenoj mreži ne može pružiti: cjelovitu priču o čovjeku.
Mjesto kojem se vraćamo.
Možda danas otvorimo memorijalnu stranicu jer nam netko nedostaje. Sutra ćemo je možda otvoriti da djetetu pokažemo fotografiju djeda kojeg nikada nije upoznalo. Za deset godina netko će možda prvi put pročitati njegovu životnu priču. U tome je razlika između objave i memorijala. Objava je napravljena za trenutak. Memorijal je napravljen za vrijeme. Afterlife je nastao upravo iz te potrebe. Već treću godinu gradimo prostor u kojem uspomena ne mora biti dio beskrajnog digitalnog šuma, nego može imati svoje mjesto, svoje vrijeme i svoje dostojanstvo. Jer osoba koju smo izgubili nije bila samo fotografija na našem telefonu. Nije bila status. Nije bila profil. Bila je nečiji roditelj, supružnik, dijete, prijatelj, brat, sestra, djed ili baka. Imala je svoj glas, svoje navike, svoje priče, ljude koje je voljela i život koji je vrijedio biti zapamćen.
Zato Afterlife nije još jedna društvena mreža. Afterlife je mjesto za ljude koje ne želimo zaboraviti.
Povezani Članci

Smrt u digitalnom dobu: Kako upravljati računima na društvenim mrežama nakon odlaska?
Što učiniti s digitalnim računima nakon smrti postalo dio suvremenog procesa žalovanja – ali i dio odgovornosti prema obitelji.

Kako sacuvati upomene?
Fotografije, glasovi, priče i mali tragovi života koje vrijedi sačuvati za one koji dolaze poslije nas

Zašto osmrtnice trebaju biti besplatne?
Odlazak voljene osobe nije trenutak u kojem bi obitelj trebala razmišljati može li si priuštiti prostor za posljednji pozdrav.