5 faza žalovanja

Kada izgubimo osobu koju volimo, često pokušavamo razumjeti vlastite osjećaje. Zašto sam ljut? Zašto ne mogu plakati? Zašto mi je jedan dan lakše, a drugi ponovno teško? Upravo zato se često govori o pet faza žalosti – poricanju, ljutnji, cjenkanju, dubokoj tuzi i prihvaćanju. Model je 1969. godine opisala švicarsko-američka psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross, proučavajući iskustva ljudi koji su se suočavali s vlastitom smrću. S vremenom se počeo primjenjivati i na iskustvo gubitka bliske osobe. Ipak, važno je naglasiti da žalovanje nije proces koji se odvija prema unaprijed određenom rasporedu. Ne moramo proći svih pet faza, ne moraju doći ovim redom, a neke se mogu pojaviti više puta ili se uopće ne pojaviti.

1. Poricanje

„Ovo se ne može događati.“ Poricanje je često način na koji um pokušava prihvatiti stvarnost koja je preteška. Čak i kada znamo da je osoba umrla, dio nas može očekivati da ćemo je ponovno vidjeti, čuti njezin glas ili ključ u bravi. Poricanje ne mora značiti da odbijamo prihvatiti stvarnost. Ponekad je to način da je prihvatimo postupno, tempom koji možemo podnijeti.

2. Ljutnja

„Zašto se ovo dogodilo?“ Tuga se ponekad pretvori u ljutnju. Možemo biti ljuti na liječnike, okolnosti, druge ljude, sebe ili čak na osobu koju smo izgubili. Ljutnja ne znači da smo je manje voljeli. Iza nje često stoji nemoć pred nečim što više ne možemo promijeniti. Možemo biti ljuti upravo zato što nam je bilo toliko stalo.

3. Cjenkanje

„Da sam barem…“ Nakon gubitka često se vraćamo unatrag i pokušavamo pronaći trenutak u kojem smo nešto mogli učiniti drukčije. „Da sam nazvao ranije.“ „Da smo otišli drugom liječniku.“ „Da sam još jednom razgovarao s njim.“ Um pokušava pronaći objašnjenje i osjećaj kontrole nad događajem koji se više ne može promijeniti. Takve misli mogu biti vrlo bolne, ali nisu nužno odraz stvarne odgovornosti. Ponekad jednostavno tražimo odgovor tamo gdje ga nema.

4. Duboka tuga

„Nedostaje mi.“ Kada stvarnost gubitka postane jasnija, može se pojaviti duboka tuga, praznina i povlačenje. Nedostaje nam osoba, njezin glas, navike i male svakodnevne stvari koje smo možda prije uzimali zdravo za gotovo. Tuga često dolazi u valovima. Možemo imati osjećaj da ponovno funkcioniramo, a onda nas fotografija, miris, pjesma ili neko poznato mjesto iznenada vrate u snažan osjećaj gubitka. To ne znači da smo se vratili na početak. Tako tuga često izgleda.

5. Prihvaćanje

„Ovo se dogodilo. Moram naučiti živjeti s tim.“ Prihvaćanje ne znači zaboraviti. Ne znači da nam osoba više ne nedostaje niti da bol potpuno nestaje. Može značiti da polako počinjemo graditi svakodnevni život u kojem osoba više nije fizički prisutna, ali njezino mjesto u našem životu i dalje postoji. S vremenom tuga često mijenja oblik. Ono što je u početku bila samo bol može postati uspomena, zahvalnost, nježnost ili osjećaj da je dio osobe koju smo izgubili ostao u nama.

Nema pogrešnog načina tugovanja

Pet faza žalosti mogu biti koristan okvir za razumijevanje različitih osjećaja koji se mogu pojaviti nakon gubitka, ali nisu pravilo koje svaka osoba mora slijediti. Možda ćete osjetiti ljutnju prije tuge. Možda nikada nećete osjetiti poricanje. Možda ćete se mjesecima vraćati između različitih osjećaja. I sve to može biti dio vašeg procesa.

Žalovanje nije put koji treba prijeći što brže. Nije natjecanje i nema konačan rok. S vremenom učimo živjeti s činjenicom da osobe koju volimo više nema pored nas, ali to ne znači da njezino mjesto u našem životu nestaje. Sjećanje ostaje. A ponekad upravo kroz njega učimo kako nastaviti dalje, noseći dio osobe koju smo voljeli sa sobom.