Vinko Coce

Vinko Coce bio je jedan od najprepoznatljivijih dalmatinskih pjevača i tenora, čovjek snažnog glasa i osebujne interpretacije koji je postao simbol Trogira i dalmatinske pjesme. Glazbeni talent pokazao je već kao dječak, a s petnaest godina zapjevao je kao tenor u vokalnom kvintetu Mali kanti. Nakon rada u trogirskom brodogradilištu, 1972. godine pridružio se Klapi Trogir, u kojoj je najprije pjevao kao prvi tenor, a potom postao njezin tenor solist. Paralelno s klapskim pjevanjem školovao se u glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu na odjelu solo pjevanja. Od 1983. do 1988. bio je zborski tenor u splitskom HNK-u, gdje je pjevao operni repertoar, a posebno priznanje bila mu je suradnja sa zborom Teatra Comunale u Firenci, gdje je sudjelovao u izvedbi opere „Boris Godunov“. Samostalnu karijeru započeo je 1991. godine, a široku popularnost stekao je pjesmama poput „Ribari“, „Vilo moja“, „Kada umrem umotan u bilo“, „Mirno spavaj, ružo moja“ i „Sićaš li se, Lungomare“. Za potonju je 1993. osvojio Grand Prix Splitskog festivala. S Klapom Trogir osvojio je i Porin za njegovanje tradicionalnog klapskog pjevanja, a 2000. dobio je status slobodnog umjetnika. Vinko Coce ostao je duboko povezan sa svojim Trogirem, Dalmacijom i klapskom pjesmom. Njegov snažni tenor, vedrina i neposrednost učinili su ga jednim od najvoljenijih dalmatinskih pjevača, a pjesme koje je ostavio iza sebe i danas žive među generacijama slušatelja.