Krsto Papić

Krsto Papić bio je hrvatski filmski redatelj i scenarist te jedan od najvažnijih autora hrvatske kinematografije druge polovice 20. stoljeća. Rođen je u Vučjem Dolu u Crnoj Gori, a odrastao u Vojvodini i Sarajevu. Godine 1966. diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U kinematografiji je počeo djelovati 1956., najprije kao asistent i pomoćnik režije. Veliku afirmaciju donio mu je film „Lisice“ iz 1969., jedno od najznačajnijih ostvarenja hrvatskog filma i jedan od ključnih filmova jugoslavenskog crnog vala. Slijedili su „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, „Izbavitelj“, „Tajna Nikole Tesle“, „Život sa stricem“, „Priča iz Hrvatske“ i „Kad mrtvi zapjevaju“. Njegovi su filmovi često propitivali političku stvarnost i položaj pojedinca unutar društva, zbog čega su pojedina djela izazivala snažne reakcije tadašnje vlasti i javnosti. Posebno vrijedan dio njegova opusa čine dokumentarni filmovi. U ostvarenjima poput „Halo München“, „Kad te moja čakija ubode“, „Čvor“, „Nek se čuje i naš glas“, „Specijalni vlakovi“ i „Mala seoska priredba“ bilježio je živote običnih ljudi i probleme društva — siromaštvo, nezaposlenost, iseljavanje i društvene promjene. Njegov dokumentaristički pristup često je bio neposredan i nenametljiv, ostavljajući ljudima pred kamerom prostor da sami ispričaju svoju priču. Za svoj filmski opus dobio je brojna domaća i međunarodna priznanja, među njima nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 2006. godine. Krsto Papić preminuo je u Zagrebu 7. veljače 2013., nakon više od pet desetljeća provedenih u filmu. Iza njega je ostao opus koji nije samo pričao filmske priče, nego je bilježio vrijeme, ljude i društvo kojemu je pripadao — često upravo onda kada bi bilo lakše šutjeti.