Goran Kliškić

Goran Kliškić rođen je 29. rujna 1969. godine u Splitu. Odrastao je u centru grada, na Klaićevoj poljani na broju 1. Pohađao je Osnovnu školu „Manuš“, potom upisuje i završava Tehničku školu, informatički smjer. Bio je izraziti sportaš, a najveći trag je ostavio u taekwondo klubu „Kocunar – Topers“. Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, dragovoljno se priključuje hrvatskim redarstvenicima, a potom i tek osnovanoj 4. A brigadi ZNG-a. Nakon odlaska u Resnik, Goran je tijekom lipnja 1991. dobio zadaću osnivanja Interventnog voda. Izbor Gorana za zapovjednika nametnuo se sam po sebi zbog njegovih psihofizičkih sposobnosti. Svakodnevna teška obuka prekidana je prvim zadaćama. Tako vod sudjeluje u osiguranju rezervoara INA-e u Kaštel Sućurcu, dobiva zadaću da donese opremu iz Karlovca, da osigura prostor na području Vrlike i Kijeva, a bili su tu i različiti zadaci vezani za akcije nabave naoružanja ili dostave naoružanja, kao u slučaju dostave naoružanja za specijalnu jedinicu MUP-a u Dubrovniku. Diverzantski vod u borbama za Kruševo Zapovjedništvo brigade 25. srpnja 1991. prima bojnu zapovijed od Zapovjedništva za sjevernu i Srednju Dalmaciju prema kojoj je glavna zadaća bila da se s dvije bojne sa Zapovjedništvom brigade i logistikom posjednu položaji u Kruševu. Na teren je upućena 1. i 3. bojna brigade, a zajedno s njima i Interventni vod pod zapovjedništvom Gorana Kliškića. Dolaskom u Kruševo, Interventni vod prestaje postojati te Goran osniva Diverzantski vod, koji je direktno podređen Zapovjedništvu brigade, i postaje njegovim zapovjednikom. Vod je po dolasku u Kruševo raspoređen na koti Uvezac, a po potrebi, pomaže i na položaju Mikulčanka i Kosmač 1 i 2. U akciji sudjeluju Diverzantski vod, vod iz 3. i vod iz 1. bojne pod zapovjedništvom Milana Perkovića. Akcija zauzimanja Velikog Kosmača uspješno je provedena dana 3. kolovoza, pri čemu su protivniku naneseni teški gubici. Prvi koji su se probili na sam vrh V. Kosmača bili su upravo pripadnici Diverzantskog voda pod zapovjedništvom Gorana Kliškića. Na žalost, u toj akciji pogiba vojnik Nikola Džalto. On je prvi poginuli pripadnik 4. gardijske brigade, a poginuo je pri pokušaju da pomogne ranjenom srpskom teroristu. Sve do konačnog povlačenja iz Kruševa, skoro svakodnevno su se vodile borbe. U tim borbama, zajedno s ostalim postrojbama, istakao se i Diverzantski vod. Zapovjednik Brigade Ivo Jelić, između ostalih koji su se istaknuli u vođenju postrojbi, organizaciji obrane i hrabrošću tijekom borbi za Kruševo, ističe upravo Gorana Kliškića i njegov Diverzantski vod. O Goranovim kvalitetama kao zapovjednika svjedoči njegov suborac Ivica Bošković koji ističe: „Goran je bio zapovjednik i ratnik. Vrlo teško je biti oboje. Ili si dobar zapovjednik ili ratnik. On je bio oboje“. Diverzantski vod u obrani Zadra Nakon povlačenja iz Kruševa i izbijanja srpskih snaga na Maslenički most, Zadar se našao u još težoj situaciji. Ugrozi Zadra pridonosili su i mnogobrojni objekti JNA u samom gradu, zbog čega je grad bio ugrožen izvana i iznutra. Diverzantski vod smješten je na Boriku gdje je bilo i novoformirano Zapovjedništvo obrane Zadra. Raspoređeni su na Bokanjcu gdje su imali akcije izviđanja. Dana 5. listopada 1991. neprijatelj napada grad putem Dračevca i Ploča. Napad je započeo preletom Migova 21 i bacanjem napalm-bombi u rajonu Dračevac. Tom prilikom granatirao je i samo Zapovjedništvo brigade gdje ranjava trojicu gardista, među kojima je i Goran Kliškić. Samo ranjavanje i Goranov herojski čin spašavanja života Ivici Boškoviću opisuju njegovi suborci. Večer prije, Diverzantski je vod bio u akciji lova na tenkove, a sutradan su došli podnijeti izvješće zapovjedniku Jeliću i zamjeniku Šundovu. Kada su stigli pred Zapovjedništvo, počelo je granatiranje. Ivica Bošković, kojemu je Goran spasio život, navodi: „Odjednom se Goran bacio na mene i obadva smo se našli na zemlji. Udarni val eksplozije nas je premjestio par metara dalje, tako da je on i dalje bio na meni. Bili smo ošamućeni (bar ja), pokušavao sam ga gurnuti sa sebe i vidim on stenje i dimi mu se iz leđa. Geleri su još bili topli i zapalili su odoru. Kada smo ga okrenuli, vidjeli smo da je ranjen“. Odmah potom unose ga u kuću gdje mu pružaju prvu pomoć i daju morfij. Kombijem su ga prebacili hitnom kirurškom timu koji je bio formiran u sklopu Specijalne policije Zadar, a odatle je prebačen u bolnicu na operaciju gdje su ustanovili da ima ozljede leđa i pluća. S tridesetak šavova sanirali su mu ozljede, a daljnje liječenje nastavilo se u Splitu. Ostatak Diverzantskog voda ostaje na svojim položajima i sutradan, 6. listopada, sudjeluju u uspješnoj obrani Zadra. Pripadnici voda držali su položaj na Bilom brigu gdje su stari talijanski bunkeri. Na tom položaju odbijaju napad srpskih snaga i tako doprinose uspješnoj obrani Zadra koji protivnik više nije direktno ugrožavao. Diverzantski vod na Južnom bojištu Nakon Zadra, Diverzantski je vod imao zadaću izviđanja na području Umljanovića kod Muća, a poslije su preseljeni na Južno bojište u Čepikuće odnosno u mjesto Lisac gdje je bilo smješteno Izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM) hrvatskih snaga na tom području. Sam vod popunjava se s nekoliko iskusnih boraca pristiglih iz Izvidničkoga voda. Vod 23. listopada sudjeluje i u diverzantskoj akciji prema Slanome, koja nije bila dobro pripremljena te je rezultirala gubitkom petorice gardista. Ti gardisti još uvijek se vode kao nestali. Za to vrijeme Goran se oporavlja od zadobivenih ozljeda, a na poziciji zapovjednika voda mijenjaju ga Ivica Bošković i Ćiro Ugrin. Goran nije mogao čekati da se barem zaliječi do kraja. Takav, nezaliječen i u zavojima, pridružuje se vodu na Južnome bojištu i nastavlja bojne aktivnosti. U to vrijeme 4. gardijska brigada smještena je u Kleku, gdje su bili i pripadnici Diverzantskog voda. Vod izvodi akcije na području Južnog bojišta te nanosi neprijatelju gubitke u ljudstvu i u tehnici. U ožujku 1992. godine Diverzantski je vod imao zadaću po jedan tjedan mjesečno mijenjati 1. samostalnu satniju na crti Vepar – s. Stupa. Vod je zauzeo položaj Štedrici kod mosta na Bistrini. Zadaća je bila spriječiti neprijatelja da osvoji most i prijeđe na drugu stranu zaljeva, što bi otežalo komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Ranije na tom položaju zarobljeno je 8 pripadnika 116. brigade HV-a. Na tom je položaju, tijekom granatiranja srpskih snaga, izvlačeći ranjenog suborca Ivicu Vucu, 24. ožujka 1992. poginuo Goran Kliškić. ODLIKOVANJA: - Red kneza Domagoja - Medalja zahvalnosti „Pauk“ - Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana - Spomenica Domovinskog rata