Branko Lustig

Branko Lustig bio je hrvatsko-američki filmski producent i jedan od najuspješnijih hrvatskih filmaša u svjetskoj kinematografiji. Rođen je u Osijeku, a kao dijete preživio je zatočeništvo u koncentracijskim logorima Auschwitz, Mittelbau-Dora i Bergen-Belsen, gdje je izgubio većinu obitelji. Nakon završetka rata vratio se u Zagreb, gdje je studirao glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost. Filmsku karijeru započeo je 1955. godine u Jadran filmu, najprije kao organizator snimanja, a potom kao pomoćnik redatelja, direktor filma i producent. Sudjelovao je u stvaranju više od stotinu domaćih, koprodukcijskih i stranih filmova, među kojima su „Ne okreći se sine“, „Kozara“, „Bitka na Neretvi“, „Limeni bubanj“ i „Sofijin izbor“. Radio je i na velikim televizijskim produkcijama „Vjetrovi rata“ i „Rat i sjećanja“. Godine 1988. preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvario svjetsku producentsku karijeru. Za „Schindlerovu listu“ Stevena Spielberga osvojio je Oscar za najbolji film, a 2001. godine dobio je svoj drugi Oscar kao producent „Gladijatora“ Ridleyja Scotta. Sudjelovao je i u produkciji filmova „Pad crnog jastreba“, „Hannibal“, „Kraljevstvo nebesko“ i „Američki gangster“. Unatoč svjetskom uspjehu, Lustig je posljednja desetljeća života snažno posvetio očuvanju sjećanja na holokaust i promicanju tolerancije. Bio je jedan od osnivača i počasni predsjednik Festivala tolerancije u Zagrebu te je svojim svjedočanstvima podsjećao na opasnost zaborava i mržnje. Njegov život ostao je iznimna priča o čovjeku koji je iz najtežeg iskustva 20. stoljeća stigao do samog vrha svjetske filmske umjetnosti.