Što reći osobi koja je izgubila blisku osobu?

Kada netko izgubi osobu koju voli, često ne znamo što reći. Bojimo se da ćemo pogrešnim riječima pogoršati situaciju, pa izgovorimo ono što nam prvo padne na pamet: „Moraš biti jak“, „Vrijeme liječi sve“, „Barem se više ne pati“ ili „Znam kako ti je“. Iako su najčešće izrečene s najboljom namjerom, takve rečenice ponekad mogu učiniti da se osoba osjeća kao da njezina bol nije dovoljno velika, opravdana ili dopuštena. Istina je da u žalovanju često ne trebamo pronaći savršene riječi. Trebamo biti prisutni.
Ponekad je dovoljno reći „Žao mi je“. Jednostavno „Žao mi je zbog tvog gubitka“ može značiti više nego pokušaj da objasnimo ono što se dogodilo. Ne moramo pronaći razlog smrti, ponuditi rješenje ili uvjeravati osobu da će sve biti dobro.
Možemo reći:
„Tu sam ako me trebaš.“
„Ne znam što bih rekao, ali želim da znaš da mislim na tebe.“
„Ako želiš razgovarati o njemu/njoj, slušat ću.“
Takve rečenice ne pokušavaju ukloniti bol. One joj daju prostor. Ne govorite osobi kako bi trebala tugovati. Netko će plakati, netko će šutjeti. Netko će željeti stalno razgovarati o pokojniku, a netko neće moći izgovoriti njegovo ime. Netko će se vratiti svakodnevnim obavezama vrlo brzo, dok će drugome trebati puno više vremena. Zato treba izbjegavati rečenice poput „Moraš biti jaka“, „Vrijeme je da kreneš dalje“ ili „Moraš misliti na djecu“. Osoba ne mora biti jaka cijelo vrijeme. Ima pravo biti slomljena. Ne pokušavajte pronaći nešto pozitivno u gubitku. Čak i kada želimo utješiti, nije uvijek korisno govoriti da je „barem doživio duboku starost“, da je „na boljem mjestu“ ili da „sada više ništa ne boli“. Ono što nekome pruža utjehu drugoj osobi može biti potpuno neprihvatljivo. Umjesto objašnjavanja, možemo jednostavno priznati ono što vidimo: „Ovo ti je sigurno jako teško.“ Ponekad je upravo to dovoljno. Ponudite konkretnu pomoć
Nakon smrti bliske osobe svakodnevne stvari mogu postati nevjerojatno teške. Umjesto općeg „Ako ti nešto treba, samo reci“, ponekad je bolje ponuditi nešto konkretno.
„Mogu li ti sutra donijeti ručak?“
„Hoćeš da odvezem djecu?“
„Mogu li ti pomoći oko kupovine?“
„Ako želiš, mogu doći i samo sjediti s tobom.“
Takva pomoć ne zahtijeva od osobe da sama smišlja što joj treba u trenutku kada joj je možda teško razmišljati i o najjednostavnijim stvarima. Ne zaboravite se javiti i kasnije. Prvih nekoliko dana obitelj pokojnika često je okružena ljudima. Telefoni zvone, organizira se sprovod, dolaze prijatelji i rodbina. Nakon toga sve utihne. Tada podrška može biti još važnija. Javite se nakon nekoliko tjedana. Pitajte kako je. Sjetite se godišnjice, rođendana ili nekog drugog važnog datuma. Spomenite pokojnika ako osjećate da je to primjereno. Ne morate se bojati izgovoriti njegovo ime. Za osobu koja tuguje, spominjanje voljene osobe često nije podsjećanje na nešto što je zaboravila. Ona već misli na nju. Najvažnije je – ostati tu. Ne možemo oduzeti tuđu bol. Ne možemo vratiti osobu koja je umrla. Ne možemo pronaći rečenicu koja će sve učiniti lakšim.
Ali možemo ostati.
Možemo slušati bez popravljanja. Šutjeti bez nelagode. Nazvati i kada ne znamo što reći. Pomoći oko običnih stvari. Sjetiti se i nakon što prođu dani kada svi drugi nastave svojim životom. Jer osoba koja tuguje možda neće pamtiti svaku riječ koju smo izgovorili. Ali će možda pamtiti tko je bio uz nju kada joj je bilo najteže. Ponekad najbolja podrška nije ono što kažemo. To je činjenica da ne odemo kada ponestane riječi.
Povezani Članci

Kako prepoznati da nam treba profesionalna pomoć?
Žalovanje je prirodan proces, ali ponekad bol postane toliko snažna ili dugotrajna da je teško nastaviti svakodnevni život. Tada razgovor sa stručnom osobom nije znak slabosti, nego oblik brige o sebi.

Kako se nositi s prvim blagdanima nakon smrti?
Prvi Božić, Uskrs, rođendan, godišnjica ili obiteljsko okupljanje nakon smrti bliske osobe mogu biti posebno teški.

Tuga koja se ne vidi: kada osoba izvana izgleda dobro
Žalovanje nema uvijek lice koje očekujemo.