Priprema vlastite oporuke: kako unaprijed olakšati obitelji najteže trenutke

Oporuka je tema koju mnogi odgađaju. Često imamo osjećaj da za nju ima vremena, da ćemo je napisati kada budemo stariji ili da nije potrebno razmišljati o smrti dok smo zdravi. Međutim, upravo je razdoblje kada smo zdravi, prisebni i sposobni donositi odluke najbolje vrijeme za urediti ono što želimo ostaviti iza sebe. Priprema oporuke nije samo pitanje imovine. Ona može biti prilika da obitelji ostavimo jasnije smjernice o stvarima koje bi joj nakon naše smrti mogle biti teške ili nejasne. Što želim da se dogodi s mojim osobnim stvarima? Postoji li nešto što želim ostaviti određenoj osobi? Kako želim da izgleda moj ispraćaj? Gdje se nalaze važni dokumenti? Postoje li računi, police osiguranja, ugovori ili druge obaveze za koje bi obitelj trebala znati?

Sve su to pitanja na koja možemo odgovoriti dok smo još ovdje.

Oporuka i osobne želje nisu isto. Važno je razlikovati pravno valjanu oporuku od osobnog dokumenta u kojem zapisujemo svoje želje i praktične informacije. Oporuka je pravni dokument kojim osoba za slučaj svoje smrti može odrediti nasljednike i druga dopuštena raspolaganja, a njezina valjanost ovisi o zakonom propisanom obliku. U Hrvatskoj, primjerice, vlastoručna oporuka mora biti vlastoručno napisana i potpisana, dok postoje i drugi oblici oporuke, uključujući javnu oporuku. Zato je za složenije obiteljske i imovinske situacije dobro razgovarati s javnim bilježnikom ili odvjetnikom. Osobne želje koje nisu dio pravno valjane oporuke ne treba predstavljati kao da imaju istu pravnu snagu. Zapišite kako želite da izgleda ispraćaj. Ispraćaj je često jedna od prvih velikih odluka s kojima se obitelj suočava nakon smrti. U trenutku šoka nije lako razmišljati o tome što bi pokojnik želio. Želite li crkveni ili građanski ispraćaj? Postoji li pjesma koju biste željeli čuti? Želite li da se na ispraćaju pročitaju određene riječi? Postoji li nešto što nikako ne želite? Ne morate sve odluke prepustiti obitelji. Možete im ostaviti svoje želje zapisane, bez obzira na to koliko su jednostavne. Razmislite o osobnim stvarima. Nakon smrti često ostane mnogo predmeta koji imaju emocionalnu vrijednost. Sat, fotografija, nakit, knjiga, instrument, obiteljski recepti, alat ili neki sasvim običan predmet može za određenu osobu imati posebno značenje. Ako znate da biste nešto željeli ostaviti određenom članu obitelji, zapišite to. Možete također objasniti zašto vam je određeni predmet važan. Takva kratka bilješka ponekad može spriječiti nesporazume i pomoći obitelji da razumije vašu odluku. Napravite obiteljski „zemljovid“. Postoje informacije koje možda nisu dio oporuke, ali bi obitelji nakon vaše smrti bile iznimno korisne. Napravite popis važnih dokumenata, računa, osiguranja, ugovora, nekretnina i drugih obaveza te zapišite gdje se nalaze. Ne morate nužno navoditi osjetljive lozinke u običnom dokumentu. Važnije je da pouzdana osoba zna gdje se nalaze potrebne informacije i kako im se može zakonito pristupiti.

Ne zaboravite digitalni život

Danas iza čovjeka ne ostaju samo kuća, automobil, fotografije i osobne stvari. Ostaju e-mailovi, fotografije na telefonima i računalima, društveni profili, videozapisi, dokumenti, glasovne snimke i cijela digitalna arhiva. Vrijedi razmisliti što želite da obitelj zna o vašoj digitalnoj ostavštini i gdje se nalaze važne uspomene. Fotografije i videozapisi posebno su važni jer često predstavljaju jedini način da buduće generacije vide ljude i trenutke koje nisu osobno doživjele. Afterlife upravo polazi od te ideje: životna priča ne mora završiti smrću, nego se može sačuvati i prenijeti dalje kroz fotografije, videozapise, biografije, priče i druge uspomene. I najvažnije – razgovarajte. Oporuka ne mora biti nešto što obitelj prvi put vidi tek nakon vaše smrti. O nekim stvarima možemo razgovarati i ranije. Možemo djeci reći gdje se nalaze važni dokumenti. Možemo partneru objasniti svoje želje. Možemo roditeljima ili braći ispričati zašto nam je određeni predmet važan. Takvi razgovori možda nisu ugodni, ali mogu biti dragocjeni. Pripremiti vlastitu oporuku ne znači očekivati smrt. Znači prihvatiti da je život nepredvidiv i učiniti ono što možemo kako bismo ljudima koje volimo ostavili manje neizvjesnosti.

Oporuka je možda pravni dokument. Ali briga koju ulažemo u njezinu pripremu može biti puno više od toga. Može biti posljednji oblik odgovornosti prema obitelji. I jedan od najtiših načina da kažemo: „Mislim na vas i onda kada mene više ne bude.“