"Mogao/la sam učiniti više"

Nakon osobito teškog ili iznenadnog gubitka um često pokušava pronaći objašnjenje za nešto što se više ne može promijeniti. Vraćamo film unatrag, analiziramo razgovore, odluke, liječničke nalaze, posljednje dane i vlastite postupke. U glavi stvaramo različite scenarije i pitamo se što bi se dogodilo da smo samo jednu stvar napravili drugačije. Takvo preispitivanje može biti vrlo snažno jer danas znamo ishod. Ali u trenutku kada smo donosili odluke, nismo imali znanje koje imamo sada.

„Da sam barem...“

„Da sam barem nazvao ranije.“ „Da sam ga odveo liječniku.“ „Da sam ostala još jednu noć.“ „Da sam više razgovarao s njom.“

Takve misli često dolaze iz ljubavi, a ne iz stvarne odgovornosti. Kada nam je netko važan, prirodno je željeti vjerovati da smo mogli učiniti nešto što bi ga zaštitilo. Nakon smrti ta se potreba može pretvoriti u krivnju. Problem je u tome što tada prošlost promatramo sa znanjem koje prije nismo imali. Tada nismo znali što će se dogoditi. Nismo znali da je to možda posljednji razgovor. Nismo znali da će se stanje pogoršati. Nismo znali da je to posljednji put kada ćemo nekoga zagrliti. Ne možemo od sebe očekivati da smo u prošlosti znali ono što znamo danas. Ljubav nije isto što i odgovornost za ishod. Kada nekoga volimo, želimo ga zaštititi. Ali čak i najveća briga, pažnja i ljubav ne daju nam kontrolu nad svime što se događa. Bolest, nesreće i smrt često uključuju okolnosti koje čovjek jednostavno ne može kontrolirati. Možemo biti uz nekoga, pomoći mu, razgovarati s liječnicima, organizirati skrb i učiniti sve što u određenom trenutku možemo. Ali ne možemo uvijek promijeniti ishod. To je jedna od najtežih istina s kojom se nakon gubitka moramo suočiti. Što biste rekli nekome koga volite?

Kada vas ponovno počnu mučiti misli o tome što ste trebali učiniti, pokušajte se na trenutak odmaknuti od vlastitog unutarnjeg kritičara. Zamislite da vam isto pitanje postavi prijatelj koji je upravo izgubio voljenu osobu. „Jesam li trebao više?“

„Jesam li zakasnio?“ „Jesam li mogao spasiti tu osobu?“

Biste li mu rekli da je kriv? Vjerojatno biste pokušali biti nježniji. Rekli biste mu da je učinio ono što je tada znao i mogao. Da nije mogao predvidjeti budućnost. Da jedna odluka ne briše godine ljubavi, brige i zajedničkog života. Pokušajte dio te iste nježnosti dati i sebi. Ne dopustite da posljednji dani izbrišu cijeli odnos. Nakon smrti lako je cijeli odnos početi promatrati kroz njegove posljednje dane. Ako je bilo svađe, udaljenosti, neizgovorenih riječi ili neke odluke zbog koje danas žalite, upravo to može postati ono čega se najviše sjećamo. Ali jedan razgovor nije cijeli odnos. Jedna propuštena prilika ne briše godine provedene zajedno. Jedna pogreška ne poništava ljubav. Čak i ako nešto nismo stigli reći ili učiniti, to ne znači da osoba nije znala koliko nam znači. Odnosi između ljudi nikada nisu savršeni. Sastoje se od tisuća malih trenutaka, a ne samo od posljednjeg. Kada krivnja postane preteška. Osjećaj krivnje može biti dio žalovanja. No ako vas dugo potpuno zaokuplja, onemogućuje svakodnevno funkcioniranje ili preraste u uvjerenje da ne zaslužujete nastaviti živjeti normalno, važno je potražiti stručnu pomoć. Razgovor s psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom može pomoći da se odvoje stvarna odgovornost i osjećaj krivnje koji je nastao iz potrebe da pronađemo razlog za nešto što možda nije bilo moguće spriječiti. Ne moramo sami nositi sve što se nakon gubitka pojavljuje u nama. Možda nikada nećemo moći odgovoriti na svako pitanje koje nam smrt ostavi. Možda ćemo se još dugo pitati jesmo li mogli učiniti nešto drugačije.

Ali ponekad je potrebno prihvatiti jednu tešku, ali oslobađajuću činjenicu: Učinili ste ono što ste tada mogli, sa znanjem koje ste tada imali. Ne možemo promijeniti posljednji dan. Ali možemo sačuvati cijeli život koji mu je prethodio. A taj život nije bio samo ono što smo propustili. Bio je sve ono što smo dali, primili, proživjeli i voljeli. Ljubav se ne mjeri onim što nismo stigli učiniti. Ona se nalazi i u svemu što jesmo.